„Dajte nam za domaći neki tekst na srpskom, a mi ćemo ga prevesti na nemački.“ Ne, nisu me đaci iznenadili svojom željom za domaćim zadatkom, već time što su hteli da za domaći napišu prevod. Prirodno je da mislimo da nam je potreban maternji jezik kako bismo objasnili ili razumeli nešto novo, ali kada je reč o usvajanju novog stranog jezika to nije potpuno tačno.

Dok su se u prošlom veku tokom nastave stranih jezika tekstovi sistematski prevodili sa maternjeg jezika na strani i obrnuto, danas se nastoji da nastava bude na jeziku koji se uči – čas engleskog na engleskom, čas nemačkog na nemačkom, čas francuskog na francuskom. Naravno, kada je reč o početnom nivou učenja, neće ceo čas biti na jeziku koji se uči, ali uskoro veći deo časa hoće.

Mnogi će sada verovatno pomisliti: „Ali kako da naučim strani jezik ako ne znam da ga prevedem?“ Odgovoriću pitanjem: Kako dete čija je majka, na primer, nemica, a otac englez, nauči oba jezika iako ne prevodi reči i rečenice sa engleskog na nemački ili sa nemačkog na engleski? Odgovor je vrlo jednostavan, jer razmišlja na engleskom dok je sa tatom, a na nemačkom dok je sa mamom. To ne znači da povremeno neće doći do mešanja jednog i drugog jezika, ali i to „mešanje“ postiče unapređenje drugog jezika. Evo primera:

Dete: Look, Dad! I’m drawing a Stern.

Otac: Oh, you’re drawing a star. (Stern = star)

Kada se učenici nađu u situaciji da ne mogu da se sete neke reči na stranom jeziku, uglavnom pribegavaju maternjem jeziku: Kako se kaže „zvezda“ na engleskom? I onda sledi prevođenje. Iz gore navedenog primera razgovora između deteta i oca se jasno vidi da dete kada ne može da se seti reči „star“ upotrebljava nemački ekvivalent „Stern“, ali rečenica ostaje na engleskom, jer priča sa tatom. Isto tako treba da bude i na času stranog jezika. Nastojimo da koristimo one leksičke i gramatičke strukture koje smo savladali, da bismo proširili naše znanje, naučili nove reči i postakli razmišljanje na stranom jeziku.

Zato, dragi đaci, ne prevodimo tekstove.